A tvoj otac Muavija, koji te ovako bespravno natovario na vrat muslimanima, onoga dana kada pravednik Muhamed s.a.v.s., pravedni Bog i tvoje ruke i noge budu svjedočili, znat će koji će od vas biti nesretniji i jadniji.Jezide, neprijatelju Božiji! Tako mi Boga, ti u mojim očima nemaš vrijednosti da bih te ja korila i prezirala. Ali šta da radim, suze su napunile oči a jecaj je u grudima. Nakon što je Husein ubijen, šejtanova vojska nas je iz Kufe odvela na skup grupe nerazumnih kako bi skrnavljenjem časti Poslanikove s.a.v.s. porodice dobili svoju nagradu iz imovine muslimana a ona je plod truda napaćenih i potlačenih. Nakon što su ruke ovih dželata obojene našom krvlju, a usta napunjena dijelovima našeg mesa, nakon što su se oni divlji vukovi šepurili oko onih čistih tijela, kakve koristi ima koriti i kritikovati tebe? Ako misliš da si ubijanjem i zarobljavanjem nas ostvario neku korist, uskoro ćeš vidjeti da ono, što si mislio da je korist nije ništa drugo nego gubitak. Toga dana nećeš imati ništa osim onoga što si činio. Ti pozivaš Zijadovog sina da ti pomogne, a on traži pomoć od tebe. Ti i tvoji sljedbenici ćete se okupiti oko vage Božije pravde. Tog dana ćeš saznati da je najbolja opskrba za putovanje koju ti je Muavija pripremio bilo to što si ubio potomke Poslanika s.a.v.s. Božijeg. Tako mi Boga, ja se ne bojim nikog osim Boga i ne žalim se nikom do Njemu. Učini šta god hoćeš i upotrijebi lukavstvo koje hoćeš. Pokaži svakog neprijatelja kojeg imaš! Tako mi Boga, ova mrlja srama koja je na tebi nikada neće biti skinuta. Hvala Bogu koji je djelo predvodnika mladića u Džennetu sretno okončao. Džennet im je učinio obaveznim. Od Boga tražim da ih uzdigne još više i poveća im svoju milost, jer On je najmoćniji.“Jasna je reakcija na ovakav govor koji je snagu crpio iz sagorjele džigerice i srca preplavljenog bogobojaznošću. Najtvrdokorniji čovjek, kada se suoči sa vjerom i bogobojaznošću, vidi svoju nemoć i snagu protivnika, i barem na nekoliko trenutaka ostaje bez sposobnosti odlučivanja. Smrtna tišina je poklopila čitavu palatu. Jezid je na licima prisutnih zapazio tragove i znakove nezadovljstva, rekao je: „Bog ubio Merdžaninog sina (Ibn Zijada), ja nisam bio zadovoljan da se Husein ubije.“ Zatim je shvatio da držanje ovih zarobljenika u ovakvom stanju nije njemu na korist. Naredio je da im osiguraju bolje mjesto i dozvolio ženama Kurejšija da ih mogu posjetiti. Ali ibn Huseina je ujutro i navečer pozivao za svoju sofru i sa njim ručavao. Da li je zaista u njegovo srce prodro i trun pokajanja? Analizom dvolične prirode ovih nomada može se zaključiti da postoji i takva vjerovatnoća, ali prije nego što takva mogućnost otvori prostor za sebe, jedno drugo sigurno uvjerenje, odguruje je u stranu. Da Jezid nije tako učinio, moglo se desiti da se pobuna Kufe vrlo brzo odrazi i na Damask, iako se ona veoma brzo mogla ugušiti. U svakom slučaju, od tog dana i od tog skupa grupa stanovnika Sirije saznala je da islam nije ono što su do tog dana poznavali i da muslimanski vladar nije onaj koji vlada nad njima.Kuran Časni kaže: „Neka nikako ne misle nevjernici da je dobro za njim to što im dajemo dug život. Mi im ga dajemo samo za to da što više ogreznu u grijehu, njih čeka sramna patnja.“I vlast u Damasku i njeni poslušnici u Kufi su mislili da su uspjeli; Huseina više nema, ko drugi ima snage da im se suprotstavi. Ali obje grupe nisu u račun uzele jednu stvar. Račun kazne!To je zakon stvaranja, to je Božiji zakon koji se neće promijeniti. Silnici trebaju biti kažnjeni. Krv nevinih treba biti odužena. Prva faza reakcije, kao što smo rekli, bilo je kajanje, kajanje među zapovjednicima vojske, kajanje među vojnicima, a zatim kajanje u vlasti Kufe i kraljevstvu Damaska. Nije mnogo prošlo a Ibn Zijad je pozvao Omera Sada i rekao: „Šta je bilo sa onom naredbom koju sam ti dao o ubijanju Huseina? Daj mi je!“„Koliko misliš da će to ostati kod mene, izgubio sam je!“„Hoćeš da je koristiš kao izgovor kod Kurejšijskih starica?“Jezid je rekao kako je volio da mu je jedan sin ubijen, a da je Husein ostao živ.„Bog ubio Merdžaninog sina, zašto je to učinio.“Jezid je bez sumnje lagao, ali se bojao, bojao se reakcije. Svoju reakciju i ponašanje odao je na prvom skupu. Nije prošla niti godina dana kada su predstvanici Medine, pošto su se vratili od njega, obavijestili narod da su znakovi muslimanstva ono što nema kod Jezida. Cijelu Medinu su zahvatili neredi, stanovnici grada su se pobunili. Prvo su Umajade protjerali iz grada, a zatim su preuzeli vlast, ali na kraju Damask se ozbiljno umiješao. Opkoljen je grad i otvoren, veliki broj stanovnika Medine je ubijeno, izvršen je masakr u Poslanikovom s.a.v.s. gradu. Ali sa druge strane, u Meki se pobunio Abdullah ibn Zubejr i proširio svoju moć, čime je stvorio brigu Jezidu u posljednoj godini njegovog života. Jezid je umro 64. godine po Hidžri. Sa njegovom smrću Kufa se pretvorila u popprište vatre, vatre osvete. Predvodnici šiita su prvo pomislili da radi očišćenja svojih grijeha, poput naroda Izraela, izvuku mačeve i međusobno se poubijaju. Ali na kraju su smislili nešto pametnije. Svoj bijes trebaju umiriti ubijanjem drugih a ne sebe. Ponovo je načinjena još jedna klaonica, odnosno klaonice. Ali ovaj put njene žrtve nisu bili nevini i Bogu dragi, nego krvnici koji su svoje ruke do lakata uprljali krvlju nedužnih.Jednom su kao ovci glavu odsjekli, jednom su rasporili stomak, drugog, koji je odapeo strijelu na jedno od Huseinove djece (a tom mladiću, koji je ruku postavio kao štit strijela je probila ruku i čelo), kaznili su istom kaznom. Jednog su bacili u kazan sa vrelim uljem, jednom opet privezali ruke i noge za zemlju pa ga gazili konjima. Kao što je zapisano, samo na jednom mjestu 248 onih koji su učestvovali u ubistvu Huseina i njegovih prijatelja osjetili su ovakvu vrstu kazne.Mi čitamo ove priče i u njima vidimo jednu vrstu okrutnosti. Ali treba znati da sud ljudi, trinaest vijekova kasnije, o ponašanjima prethodnika nije ispravan. Drugo, kada se pokrene bijes revolucije kriteriji se mijenjaju. Revoluciju obično prati srdžba i okrutnost, jer ako toga nema to nije revolucija.Šimr, Ubejdullah Zijad, Omer ibn Sad, njegov mladi sin Hafas, Senan i desetine drugih zapovjednika vojske Kufe doživjeli su ovakvu odmazdu. Ali historija se sa ovim nije zadovoljila, ovo nije bila posljednja revolucija i posljednja osveta.Muhtar je ubijen rukom Musaba ibn Zubejra, a Musab po naredbi Abdul Melika ibn Mervana i sa svakim od ovih zapovjednika ubijena je grupa ili grupe. Glavu Huseina ibn Alija su donijeli Ubejdullahu. Ubejdullahovu glavu su donijeli Muhtaru, Muhtarovu glavu su donijeli Musabu, a Musabovu glavu su donijeli pred Abdul Melika. Sve ovo se dogodilo za manje od deset godina. U ovih deset godina, onako kako je Husein upozorio one ljude. Kufa nije vidjela mira. Svake godine i svakog mjeseca javljala se neka nova smutnja.Na kraju ispunilo se i posljednje Huseinovo obećanje. Stiglo je vrijeme da se odigra i posljednja scena, i to sedamdeset i pete godine po Hidžri.Jednog dana kada su velikodostojnici Kufe sjedili u džamiji u nju je ušao čovjek pokrivene glave i lica, sa mačem o špjasu, lukom preko leđa. Ne obraćajući pažnju na prisutne proša je kroz safofe i došao do minbera. Popeo se na minber, sjeo na najvišu stepenicu i šutio. Tišina, i opet tišina! Zapisali su da jedan sat nije progovorio ni riječi, možda su kao i uvijek pretjerali u vremenu. Koliko god da je trajalo, njegovo ćutanje je potaklo ljude na šapat. Ko je to?„Zar ne znate da je to novi vladar?“„Bog ubio Beni Umajade, kada ovakvog čovjeka šalju za vladara Iraka. Da ga kamenujem?“„Ne brate, šta imaš s njim? Strpi se još malo da vidimo šta će biti.“Kada je tišina sve obuhvatila, kada su svi uzdisaji u grudima zastali, otkrio je svoje llice i ovako rekao:„Mene svi dobro poznajete. Ja se ne bojim nikakve teškoće. Kada treba djelovati znate da sam ja spreman. Narode Kufe! Tako mi Boga, ja znam kako da se suočim sa zlom, kako da sa njim izađem na kraj i kako da ga kaznim. Vidim zašivene oči i istegnute vratove. Vidim glave koje poput dozrelog voća otežavaju grane i treba ih što prije pobrati. Vidim krv koja je obojila od turbama do brada i njena crven sija na zrakama sunca! O narode Iraka! Majdane smutnje i dvoličnosti! Pokvareni razvratnici! Ja nisam vrba koja se trese na tim vjetrovima. Ja nisam mirisna voćka koju ćete okretati u rukama i stiskati svojim prstima. Ja sam položio ispit svoje inteligencije, pameti i genijalnosti i do kraja sam se pokazao.Vladar pravovjernih je ispred sebe istresao svoj tobolac sa strijelama i jednu po jednu je ispitao pod svojim zubima. Ja sam od svih bio tvrđi i nesalomljiviji! Mene je izabrao za vas jer već duge godine vi ste se srodili sa smutnjom i pobunom, krenuli stranputicom i odabrali put neposlušnosti! Tako mi Boga, zguliću vam kožu kao sa stabla drveta, sručiću vam se na glavu kao kremen kamen, lomiću vas kao grane drače, potrgaću vaše trnje kao sa grma kupine i udarat ću vas kao zalutalu kamilu. Vi ste poput stanovnika onog grada koji su bili u miru i sigurnosti, opskrba im je dolazila u obilju, ali oni su postali nevjernici i Bog ih je zaodjenuo odjećom gladi i straha.“Kada su čuli ove prijetlje i vidjeli ovo poniženje i kada su shvatili da im je došao neko ko govori jezikom koji oni razumiju, i kada su ovi ljudi kao kupci krave u narodu Izraela, sve znakove koje poznaju vidjeli kod njega, svi su u sebi pomislili: „Istinu si rekao i pravo si rekao! Mi smo tragali za tobom i čekali smo genija kao što si ti! Dobro došao, ova kuća je tvoja kuća.“Onom čovjeku što je htio da ga kamenuje ruka se počela tresti i kamenčići koje je pripremio poispadali su mu iz ruku. Hadžadž ibn Jusuf je postao vladar Kufe. Još jednom je pokrenut inkvizitorski aparat provjere uvjerenja, špijunaže, optužbi, ubistava, hapšenja, zatvaranja, mučenja, zatvaranja i uspostavljena je vlast represije. Da, to je zasluga neljudi koji su nezahvalni na Božijim blagodatima i koji ubiju svoje dobronamjerne poglavare, dobročinitelje, okrenu se od Boga i šejtana uzmu za svoju kiblu. Damask je još jednom pokazao zube Kufi.KrajAutor: Dr. Sejjid Džafer Šehidi
